Realizacija humanitarnih aktivnosti kroz humanitarni fond „Hilal” iz Bijelog Polja, nastavljena je i ovih dana. Zahvaljujući Džematu iz Luksemburga, na čelu sa Irfanom efendijom Hasanovićem, porodica Softić iz bjelopoljskog sela Vrbe dobila je građevinski materijal za opremanje prostorije u kojoj može nesmetano i olakšano boraviti, posebno u susret zimskim danima.

-Devetočlana porodica Softić zahvalna je na dosadašnjoj pomoći, posebno ef. Hasanoviću i džematu iz Luksemburga, što su baš izabrali njih. Kroz ovakve primjere saradnje humanitarnog fonda „Hilal” i Džemata pokazujemo koliko je lakše i efikasnije zajedničkim snagama pomagati ugrožene porodice - saopštio je potpredsjednik „Hilala” Nusret Erović.

On je dodao da će i građevinski radovi biti odrađeni u sklopu neke od donacija.

Ima puno onih koji više nijesu u stanju da prehrane svoje višečlane porodice. Nemaju nikakvih primanja i jedva sastavljaju kraj s krajem. I svaki vid pomoći im je prijeko potreban, ističe član MZ Korita Bajro Adrović, dodajući da raduje pomoć Softićima.

-Problem iseljavanja sa područja bjelopoljske opštine sve je izraženiji. Kako sa gradskog, tako i seoskog područja. Autobusi, svakog dana, su puni onih koji traže spas nemaštine koja ih je zadesila. Oni koji su ostali žive više nego teškim životom. Koritska visoravan je priča za sebe. Tu je do unazad par godina bilo dosta onih koji se bave poljoprivredom. Naročito stočarstvom. Sad su sela prorijeđena. Na većini kuća dimnjaci ne dime što znači da u njima niko ne živi. Mještani, kojih je najviše u poodmaklim godinama, kažu da se skoro više ne čuje dječji plač.

– Nemamo nikavih primanja. Živimo od danas do sjutra. Više smo gladni nego siti. Znači, živimo od vazduha. Imamo kravu koju nam je je dodijelio Humanitarni fond „Hilal” i jednu kozu. Struje nemamo četiri i po godine i šterika je jedino svijetlo u našem skromnom domu, a i njih štedimo. Nemamo kupatila, nemamo vode. Zimi i ljeti djeca se kupaju u kadi ispred kuće - priča Džemal Softić.

– Ne mogu više ništa zaraditi za ovu djecu. Makar da im kupim odjeću ili obuću, sveske ili udžbenike. Ipak, pored sve ove nemaštine oni su osrednji đaci - priča Softić i zahvaljuje svima koji su ih se sjetili i pomogli u hrani, odjeći, obući... kako „ne bi skapali od gladi i nemaštine”.

– Iskopao sam temelj na svom imanju misleći da gradim kuću. Neki ljudi su mi bili obećali pomoć, jedan komšija dotjerao dvije ture šljunka i tu je sve stalo - ističe Softić.

M.N.

---

Ne gube nadu u bolje sjutra
Sličnih priča i sudbina u ovom kraju je bezbroj. I skoro svaka teža jedna od druge.

– Na dijelu puta od Srđevca, preko Lozne, Crhlja, Vrba, Koriota, sve do Sušice i dalje do Đalovića, problema ima na pretek. Ljudi žive teško, da teže ne može biti. Ipak, nadu u bolje sjutra, iako ima dosta iseljavanja, ne gube. Nadaju se da će se neko konačno dosjetiti i poboljšati uslove života na ovom području, da se vraćaju oni koji su otišli, da se mladi žene i da se čuje dečja graja. Da život u ovom krajevima bude dostojan čovjeka - poručuje Bajro Adrović.


Ljudi žive preteško